Rano tmurno martovsko jutro…zima na odlasku… 06 ujutro… ležim u krevetu i čekam da se oglasi alarm s mobitela, u vidu šuma morskih valova…. puštam ga da odšumi do kraja dok u sjećanje prizivam krajolik s one starane Velebita koji viđam jednom do dva puta godišnje. Pomalo me hvata nostalgija… razmišljam kako se svaki put sve teže vraćam na kopno, s osječajem ponovnog povratka u tamnicu…. Alarm je utihnuo…još malo uživam u maženju sa satenskim plahtama, dok mi se u želucu već stvara onaj grč pri pomisli na još jedan radni dan u uredu… Čekam da Gospodin prvi napusti gijezdo…Kao po šabloni diže se, spušta nakratko usne na moje…dobaci još koji poljubac onako uz rub mog oka i odlazi put kupaone u svrhu jutarnjih rituala…bez riječi. Ja opet po navici posežem za mobilnim i na You Tube-u tražim nešto da mi podigne raspoloženje. Loše doba godine za mene…približava se još jedan rođendan , u glavi se vrti vječito pitanje: „Zar je to sve“…. život uređen, isplaniran do sitnog detalja.. nemam više prava na kaprice, svoje male hirove, ma zapravo nema ni vremena za iste više…godine se vrte kao po šabloni, sve se ponavlja u krug (ja ih preživljavam čekajući svake godine kada ću konačno opet ugledati to morsko plavetnilo)…. Život poput one ravne crte na ekg-u…. a tako mi silno treba nešto da mi ubrza krvotok… Puštam „Black Velvet“ by Alannah Mayles. Hvatam kratki satenski ogrtač i takva gola, a obučena odplešem ususret neodoljivom mirisu prve jutarnje kave koja vać čeka u šalici…. MMMMMMMMMMMM…. užitak koji nikad ne iznevjeri…Pada mi napamet kako sam negdje pročitala kako po tome kakvu kavu piješ takav seks voliš…. hm…ja volim da je ona prva jutarnja onako baš „hard“, jaka i gorka… ujutro ničim ne kvarim taj jedinstven i neodoljiv okus i miris. Od same pomisli na jedan takav seks vlažim se… Kasnije tokom dana, jer kavu volim u svako doba dana i noći , dodajem ponekad kapljicu mlijeka, možda malo cimeta, gorke čokolade…tek toliko da malo začini. Sva čar je u doziranju začina.. Kava uvijek mora ostati prvenstveno kava… Prisjećam se kako je to među nama na početku bilo upravo tako…a sada je u svemu tome previše šećera, šlaga, mlijeka i svega što razvodnjava ono iskonsko što kava(ili parenje ) jest… S druge strane nekad sam voljela više tih dodataka…nešto se očito promijenilo i počelo je barem za mene vrijediti pravilo „manje je više“…. s tim mislima u mojoj glavi dalje se sve odvija po uhodanoj šabloni…izmjenjujemo se u kupaoni, sobi , ormaru, hodniku….. čitavo vrijeme kružimo jedno oko drugog tek ovlaš se dodirujući u prolazu. Vrištim ponekad u sebi: „hej tu sam…pogledaj me…dohvati me, budi strastven , grub, neću se slomiti.. „ŽENA SAM …NISAM VIŠE DIJETE“…ali samo u sebi…na glas više ne želim moliti. Ono svakodnevno „volim te“ ostaje negdje iza mene u zraku, opet tako ravnodušno, bez ikakvih začina…bez trunke naznake stvarnih osjećaja iza tih riječi… U uobičajeno vrijeme oboje smo utegnuti i spremni za odlazak u nove radne pobjede….
Baš negdje u tom trenu začujem zvižduk svog mobilnog koji obavještava da je stigao SMS…pada mi mrak na oči jer je vjerojatno direktor već aktivan, hvatam mob.. čitam poruku: „Jutro kad bi mogli na kavu? ? ? “ Na prvu ništa mi nije jasno, broj ne poznajem, u glavi čujem pitanje šta sad? ? ? I doslovno osjećam kako mi se ličnost dijeli na pola. Ona ozbiljna kaže „upiši da je pogrešan br i dalje ignoriraj“…ona druga je napisala: „Jutro…kava može uvijek, ali obzirom da ne prepoznajem broj.. molim lijepo a tko zove na kavu? ? “ i ubacila tri smješka na kraju. Krećem prema autu i čujem da je stigla nova poruka:
„Izgleda krivo…Ja sam Mario. A ti? “…“Pa drago mi je Mario…Saša“
Sljedeća poruka: „Saša? ? ? “….. na ovu se glasno nasmijem i odgovaram: „skraćeno od Aleksandra…Saša“
M: „ i meni je drago Saša, a koliko imaš godina i od kuda si? “
S:“ opa direktno u glavu, najgore godine 36. Ti? ?
M: „više 45“
S: „onda vjerujem da ćemo imati tema za chat“ …poslavši ovu poruku ona ozbiljna u mojoj glavi pala je u nesvjest i nekamo bestragom nestala…
Poruke se nastavljau cijelo vrijeme vožnje (danas iznimno Gospodin me vozi na posao…moj auto je na servisu), utvrdili smo da smo oboje ubračeni i da živimo relativno blizu).. pa dolazi sljedeća poruka:
M: “ a možemo li se negdje vidjeti? “
S: „ pa kava je uvijek opcija“
M: „samo kava? “
S: „a šta bi ti? ? ? Možda sam rogata ili šta već, pa će ti i kava prisjesti“
M: „vjerujem da si ok. „ čim mi ovako opušteno pišeš“
S: „ne vjeruj čini, ti se“
M: „ ok, onda kava , a ako bude kakve kemije može li onda i nešto više od kave“
S:“gle iako ti iz ovog mog pisanja možda zaključuješ drugačije, ja ti nisam žena od avantura, pa ako ti tražiš isključivo to, možda da ne gubiš vrijeme samnom. I ovo su samo karte na stol. Ok? –ovu svoju rečenicu pamtit ću dok sam živa i definitivno je više nikad neću ponoviti-
M: „ da ok…ali čemu si uskratit užitak ako se pruži prilika“
S: „ a vidim da ti užici nisu strani“
M: „pa iskreno nisam do sada imao nikakavih izleta sa starane…neznam zašto se sada s tobom tako osjećam i tako ti pišem“
S: „ajde Mario popit ćemo tu kavu. Odavno sam u braku i čitavo vrijeme nisam s nikim drugim ni kavu popila. Šta može biti od jedne kave“
I tako mi utanačili kada bi nam odgovaralo da odemo na tu kavu i upoznamo se face to face. Pada dogovor za subotu rano ujutro u susjednom gradiću da izbjegnemo poznata lica. Ja naravno u glavi već smišljam priču koju ću servirati Gospodinu . Svih ovih preko deset zajedničkih godina svo vrijeme koje ne trošim na posao isključivo pripada njemu, sad moram smisliti dobar izgovor.
Dopisivanje se dalje nasavlja tokom cijelog radnog vremena. Upoznajemo se sve više ovako bez slike, izaziva mi smijeh, ubrzava mi krvotok, a nikad ga ni vidjela ni čula…Ne vjerujem sama sebi da mi se to događa, gora sam od srednjoškolke…Razgovor postaje sve opušteniji, skrećemo lagano na temu seksa i kad u jednoj od sljedećih poruka pročitam:“Tako bi ti sada volio olizati mačkicu“ ova opuštena u mojoj glavi je skoro svršila. Mario je od prve pogodio moje dugme za paljenje…Ja sam „zašutjela“ u nevjerici. A Mario…Mario je nastavio… Pita me: Jesi vlažna malo? ? . Jedva odgovaram s DA…poruke stižu dalje jedna zadrugom… Čitam njegove detaljne opise: kako jezikom kupi sokove s moje vlažne mačkice, pa mi lagano gricka usmine, prvo s jedne strane…pa s druge… zatim kruži jezikom po mojoj užarenoj bobici(klitiću), uvlači jezik i istražuje moju vlažnu unutrašnjost, gricka mi međicu na putu prema guzi… i opet se vrača istim putem prema mom klitiću…jezik zamjenjuje zubima…gricka ga…siše poput limete dok mi zabija srednjak i kažiprst…a ja…ja… ja doslovno nestajem … pratim ga u mislima…moja „mačkica“ već se odavno rastopila…bobica pulsira… i jedna i druga doslovno umiru od želje za tim jezikom, zubima i prstima…muti mi se pred očima. Osjećam trnce kako mi se od koljena penju po butinama do „mačkice“ . Ona poznata toplina razlijeva mi se po cijelom tijelu i shvatim da se doslovno borim da uhvatim zrak…. srce poludjelo, iskočit će iz grudi, lupa kao da nije moje…ne prepoznajem se. Bježim prema toaletu i tamo vlažim čelo da se razbistrim…
–radi se o muškarcu kojeg nikad nisam ni vidjela ni čula.. želim ga.. a subota je tako prokleto daleko …realist u meni je doživio infarkt-
Tražim time out i da se čujemo kasnije jer kao imam posla no istina je da sam se potpuno pogubila. Ja koja inače sve imam pod kontrolom, mjerim i važem svaku svoju riječ, svoje ponašanje, oblačenje…NE NE NE i NE.. to ne mogu biti ja. Pred kraj radnog vremena Mario se ponovo javlja, opušteno i neobavezno ali ipak pita bismo li se ipak mogli vidjeti danas. Objašnjavam tehničke probleme s autom i da ne mogu nikako barem do petka. Usput pitam za boju očiju tek tako bez veze, stiže odgovor :“jedinstvene plave“ 185; 85.. horoskopski škorpion…Vau opet mi se uskovitlalo oko trbuha.. odgovaram: zelene, 165…a ovaj drugi broj odbijam priznti jer sam već rekla godine…. Uvjerava me da mu kilogrami nisu važni što meni mami osmijeg na lice jer ih zapravo i nemam previše iako me onako baš ima na svim mjestima gdje me treba biti…ali to neka bude iznenađenje za susret. Večina moje visine otpada na noge u odličnoj formi, u grudnjaku petica, a ni stražnjica ne zaostaje…kosa duga tamna i svijetle oči…obično nepogrešiva kombinacija…Ne bojim se ja susreta zbog izgleda već zbog demona koji se bore u mojoj glavi. Jedan mi neda da odustanem od onoga što želim probati pa makar samo jednom, dok me drugi podsjeća na opasnost u koju srljam poput guske u maglu. Nakon radnog vremena ne šaljemo poruke po dogovoru no ja sam i dalje u oblacima. Želim ga, a nikako ne bih smjela…prolazi mi negdje kroz stoti dio mozga da bi se moglo raditi o tko zna kakvom manijaku…no ni ta misao ništa nije promijenila…

…. jesam li preopširna…ima li smisla da nastavljam s onim što je bilo do subote? ? ? ili možda nismo ni izdržali do subote? ? ? ?