Subota poslijepodne, žurim održati privatno dogovoreni sat poslovne logistike s Marianom. Inače, po glasini od prethodnog dana, reklo bi se da je Marijana gospođa od možda 35 godina, koja je vrlo ambiciozna i željna znanja, pa je upisala fakultet kako bi napredovala na poslu.. Ništa neobično, davao sam i prije privatne satove, ali nikad nisam kasnio. Nervira me gužva u autobusu na liniji 25. Hmm.. . šalješ li sms? Šaljem tekst isprike. Naglašavam da je ovo prvi put da kasnim i da me to užasno živcira. Minute kao godine, autobus kao spužva tetura od stanice do stanice. Zvoni telefon, ma to je Marijana, njen ugodan glas, prihvaćanje moje isprike i odobravanje momentalno me smiruje. Napokon stanica, izlazim.. .. zgužvana, izgažena i zgnječena masom ljudi, ali ipak sretna što se približava zgradi u kojoj živi Marijana.



Razmišljam o prometnim dijagramima, zadacima.. . i na kraju o novcu kojeg nikad dosta.. .. a koji mi je stvarno potreban. U tom trenutku nisam ni slutio da će naša suradnja ići tako daleko, duboko i slasno.. .. te da će svatko imati ulogu učenika i predavača.
Zvona, jedan, dva.. .. čak.. vrt stana s petog kata otkucava. Preda mnom se pojavila silueta vrlo elegantne žene.. .. a onda me blaženi osmijeh, blistave zelene oči koje su caklile i ispružena ruka praćena nježnim riječima "Dobrodošla, ja sam Marijana" s punih sočnih crvenih usana na trenutak zbunila. Promrmljala sam "Drago mi je Bojane", a pogled mi se zadržao na bujnim grudima koje je istaknuo crni bodi s dubokim dekolteom. – Javi se Bojane, na pravom si mjestu. Sve se smatra "ispravnim za što". Tko će se ovdje koncentrirati na transport”.



Išao sam za njom i gledao kako joj se bokovi prkosno njišu, a tajice ocrtavaju savršenu zadnjicu bez trunke celulita. Stan je kao iz snova, gospođa je imućna, dobrostojeća i brine o sebi i svom izgledu koliko god je to moguće. Milijun informacija prolazi kroz mozak. Brzo hvatam sve više i više detalja, upijam sve što mogu, ali ne mogu skinuti pogled s njezine guzice.
Čujem riječi "bit ćemo ovdje" u dnevnoj sobi, "moja radna soba je malo neuredna. " Predomišljam se, da ću od sada praviti "veliki nered" u boksericama, jer ih nisam ispraznio deset dana. Pokušavam se koncentrirati i sabrati misli. Uvjeravam samu sebe da sam tu samo radi predavanja i posla. A ona me prekine: "Mogu li kavu? " " "Da hvala ti. Može i slađe", kažem brzo, gotovo u jednom dahu. I ona kroz osmijeh.

"Slađe ne može, ali može biti obično s kockicama čokolade" Vjerujte mi, bit će bolje od slađeg.

"Ne sumnjam", rekao sam. Kava je gotova, sjela je preko puta mene i započela ležeran razgovor o motivima i naporima zbog kojih sada studira fakultet. Počela sam joj pregledavati radove, bilješke i vježbe, polako se spremamo za sat. Kava je popijena, čokolada joj se otopila na prstima, oh kako ih izazovno siše usnama, vruće.. .. Usne mi se već suše, au boksericama osjećam napetost, kurac mi se polako diže. Osjećam da ne može stajati ali me užasno iritira jer je preklopljen na pola. Oni će pucati. Promeškoljim se i osjetim da Marijana krajičkom oka snima isto. Sjeda kraj mene navodno da me bolje prati. Osjećam miris njezine crne kose, dah svježe skuhane kave, duboke uzdahe koji joj naprežu grudi i pluća.

Prstom dodiruje moj prst i pokazuje na zadatak koji nije jasan.

. počinjem.. .. ali i kurac je počeo mahnito skakutati.. .. uspravio se.. .. a sad je uh.. . čvrst kao stijena.. .. vidi se da ga vidi jer sjedimo za stolom.. .. njena desna ruka na papiru a moja desna.. .. spusti svoju lijevu na stolicu, dotakne svoje koljeno, a onda istim koljenom dotakne moje. Uh.. .. prošla mi jeza cijelim tijelom, nastavljam pisati brojeve, pa križam, osjećam da mi se krv slila u obraze, a i u mozak, razmišljam gdje joj je ruka, ona se malo nagne naprijed, kao ako bolje vidi, a onda.. .. Odjednom.. . Lijevom rukom silovito stišće moj kurac i jaja u hrpu uz riječi.. .. “Vi ste dobar profesor. Želim vidjeti kakav si ti kreten.. .. daj da te sredim i onda ćeš mi opet polako sve ovo objasniti"

Slijedi nastavak